Po samoj prirodi stvari u hraniteljskom radu hranitelj preuzima ulogu roditelja. U tom kontekstu članovi UHP "Iskrica" razmatrali su veličinu negativnog uticaja multimedija.
Ulazak na globalnu mrežu - internet otvara nove neograničene mogućnosti. Internet omočućava učešće u igricama sa celim svetom, uključenje na konferencije o sportu, razne "izlaske", posećenost sajtovima organizacija koje nude muziku, slike, zaradu ili život u večnosti.
U Internet svetu postoji problem koji roditelji zanemaruju – dete je u kontaktu sa milionima stranaca koji nešto objašnjavaju, pozivaju, garantuju... Takođe je samo po sebi meta hiljada zlonamernih organizacija i pojedinaca. To je kao da ste dete ostavili na ulici u nepoznatom gradu sa masom nepoznatih ljudi – da li biste to učinili? Ukoliko ne kontrolišete upotrebu Interneta, detetu to činite svakodnevno, a verovatno ga još i podstičete. Jasno je koliko sve može biti opasno ako prepustimo da se stvari same dešavaju, fenomen deteta-ovisnika ovaj rizik višestuko povećava.
Mnogo je lakše kupiti PC i uplatiti Internet nego se baviti čedom, voditi ga na trening, u posetu, park. Dok dete beži u virtuelnu stvarnost, u kući vlada mir. Sve izgleda nevino i bezopasno. Virtuelna stvarnost je forma psihološke zavisnosti i, kao svaka druga zavisnost, ona razara ličnost. Pod njenim uticajem dete gubi slobodu volje i njime je lako manipulisati. Takvu decu lako je uvući u razne sekte, bande i potčiniti tuđem uticaju. Ta zavisnost pogađa određene tipove dece, a bolest zahteva lečenje.
U SAD preko 2000 dece služi kaznu doživotnog zatvora bez prava na pomilovanje za zločine koje su počinili kada su bili mlađi od 18 godina. Istraživanje i izveštaj su napravile organizacije „Human Rights Watch” (www.hrw.org) i „Amnesty international” (www.amnesty.org).
U Pekingu je započeto sa lečenjem grupe mladih ljudi, uglavnom tinejdžera, od nove bolesti – zavisnosti od kompjutera i Interneta. Sva deca uključena u ovaj program napustila su školu zbog provođenja više vremena u igranju kompjuterskih igara ili ćaskanju na Internetu, po rečima direktora klinike dr Tan Rena. Deca pate od depresije, nervoze, straha i bezvoljnosti za odnose sa drugim ljudima, ali i panike i agresije. Među problemima koje imaju su nesanica i podrhtavanje ruku.
Ukoliko upoređujemo stvarni život gde dete čeka škola, domaći zadaci, spremanje sobe i virtuelne realnosti, gde ima slobodu, uzbudljive događaje i kontrolu situacije, jasno je šta će dete odabrati. Odabran će biti svet u kome ne bi izdržao par minuta da može da postane stvarnost. U virtuelnim svetovima vlada osveta, krvoločna istrebljenja, scene i bića iz horor filmova, ali igrač je junak koji ih pobeđuje, junak koji se navikava da resetom i samo neograničenim moćima rešava stvari. A onda se desi stvarnost, obaveze, nema moćnog oružja i sve mora sam uraditi. Tada postaje nesposoban, depresivan i ponovo beži u svet virtuelne realnosti i svet nakaza.
Nakon toga prođu godine detinjstva proživljene sa monstrumima i nasiljem. Roditelji koji žele svom detetu ovakvo detinjstvo neka mu daju virtuelnu slobodu ili neka sami roditelji probaju ono kroz šta dete prolazi. Visokokvalitetno hraniteljstvo podrazumeva izgradnju hranitelja od poverenja.U tom smislu hranitelj nosi i veću odgovornost od biološkog roditelja deteta smešteno na hraniteljstvo odnosno porodični smeštaj. Imajući u vidu da je jedan od osnovnih zadataka hranitelja da socijalizuje dete sa izgradnjom svih neophodnih karakteristika za samostalan život, najozbiljnije mora prepoznati granice virtuelnog i stvarnog, u interesu deteta koje mu je povereno na odgoj.